Serija radova ,,Skriveni prostori’’ je skup grafičkih listova izvedenih klasičnim tehnikama dubokog tiska kao što su akvatinta, bakropis, suha igla i otvoreno jetkanje. Sama činjenica da je rad izveden u dubokom tisku upučuje na to da rad kao takav posjeduje matricu i da je ona glavni nosioc likovnog djela. Imajući u vidu da matrica ima svoj autonoman prostor koji je ograničen i zadan okvirom, odnosno formatom, i da je format za mene polje koje posjeduje svoje prirodne zakonitosti koje utječu na oblikovanje odnosa unutar njega samog odabirom formata započinjem rad, a ne prvim potezom. On mi također omogućava građenje novih realiteta koji proistječu iz samog formata a rezultat su mog eksperimentiranja, proučavanja i istraživanje mogućnosti pronalaženja vlastitog likovnog izričaja te otkrivanja kako svoga unutarnjeg bića tako i prirode umjetnosti koristeći se likovnim elementima kao glavnim nosiocima likovnog djela.
Traganje za prostorom – otkrivanje skrivenoga
Gledajući grafike Krunoslava Dundovića iz ciklusa „Skriveni prostori“, našao sam se u nedoumici kako shvatiti sam naziv ciklusa. Naslov upućuje da se na grafikama radi o prikazu prostorā koji su (negdje) skriveni. Tu činjenicu, bez prevelikog ustezanja, mogu prihvatiti, ali me ponuđeni odgovor vodi novom pitanju: „Gdje su Dundovićevi prostori skriveni?“, odnosno: „Postoje li njegovi prostori prije no što ih on otkrije ili svoje postojanje duguju vještini autorova iznalaženja prostornosti?“ Referirajući se na Mladena Pejakovića, Dundović vlastite grafike doživljava kao morfogenetska polja; područja u kojima se generira nastanak novih oblika. Da bi nastao novi vizualni oblik, potrebno ga je uvesti u prostor, a taj je prostor u Dundovićevu slučaju odabrani format – kadrirani „skriveni“ prostor. Format nije samo okvir u koji se prostor upisuje, nego je i preduvjet njihova upisivanja. Dundović to spretno formulira sljedećim riječima: „Odabirom formata započinjem rad, a ne prvim potezom.“ Dakle, gdje su Dundovićevi prostori skriveni? S jedne bi se strane moglo reći kako su skriveni u formatu mada naoko neograničene mogućnosti format čine neiscrpnim generatorom novih oblika. S druge bi se strane moglo reći da su skriveni u autoru samom koji realizira odabrane mogućnosti koje mu format pruža. Međutim, zahvaljujući zavidnoj uravnoteženosti kompozicija koje Dundović iznalazi unutar odabranog (ili zadanog) formata, skloniji sam vjerovati da u autorovu tretmanu „prazne ploče“ ipak ne postoji bezgraničan broj mogućnosti – on u njima nalazi relativno ograničenu lepezu oblika koje poput skladbe generira njegovo umjetničko biće. Iz toga bih se razloga usudio reći kako su izloženi „prostori“ podjednako imanentni kako formatu, a tako i autoru te da njihova „skrivenost“ nije uvjetovana tek jednim od spomenutih faktora.
Nakon što sam se dotaknuo pitanja „skrivenosti“ pozabavit ću se i drugim važnim aspketom Dundovićevih prostora – njihovih „otkrivanjem“. Premda bismo na prvi spomen sintagme „skriveni prostori“ mogli pomisliti kako se radi o prostorima koje treba otkriti, istražiti ili naći, u ovom slučaju uočavamo kako njih tek treba stvoriti. Logično je da ontološko prvenstvo postojanja (svakako i stvaranja) pripada autoru. Dundović nije samo subjekt koji otkriva; on je ujedno i subjekt koji stvara. Njegova potraga za prostorom ne završava tek pronalaženjem prostorā, nego njihovom kreacijom. Prostor pretpostavlja protežnost, a ako ona nedostaje, upitno je postojanje prostora kao entiteta. Format, kadar, „prazna ploča“ ili kako god nazvali fizičku podlogu autorova kreacijskog čina, nije „prostor“ sve dok se u njega nešto ne upiše/ucrta – prije toga se radi tek o osnovi koja gradi i u kojoj se gradi „prostor slike“. Otkriveni je prostor autoru cilj. On prostor ne stvara da bi ga ispunio događanjima jer u njega ne nastanjuje žive likove osiguravajući na taj način kulisu njihovim životima. Vita activa je ovih grafika isključivo u disanju prostora, a ne u zbivanju koje se u tom prostoru odigrava; a disanje je tih prostora ujedno i disanje samoga autora.
„Format kao morfo-genetsko polje“, objašnjava Dundović, „omogućava mi izgradnju novih realiteta koji proistječu iz samoga formata, a rezultat su mog eksperimentiranja, proučavanja i istraživanja mogućnosti pronalaženja vlastitoga likovnog izričaja te otkrivanja kako svog unutarnjeg bića,a tako i prirode umjetnosti koristeći se likovnim elementima kao glavnim nositeljima likovnog djela.“ Iz rečenoga zamjećujem kako bi potraga za bilo kakvom semantičkom nadgradnjom ovih djela bila suvišna jer Dundović nema pretenzije u stvorene prostore upisivati značenja. To nam otkriva da se radi o analitičnom autoru čije je eksperimentiranje i istraživanje nešto više od pukoga „pokušaja“. „Skriveni prostori“ ne reproduciraju prostor; napose ne onaj fizički – nego grade „prostor slike“ u kojemu vrijede univerzalni likovni zakoni formata i kompozicije. Upravo u tome leži njihova dubinska semantika, ali i njihova uvjerljivost.
Igor Loinjak
MJESTA IZLAGANJA
2, MEĐUNARODNI TRIJENALE GRAFIKE LIVNO, Livno BIH, 2020.
HDLU GRAFIKA – UMNAŽANJE KAO NUŽNOST, Galerija Kazamat, Osijek, 2019.
SKRIVENI PROSTORI, Salon Galić, HULU, Split, 2016.
BURE BARUTA -SKRIVENI PROSTORI, Galerija Kazamat, HDLU Osijek, 2016.
7. HRVATSKI TRIJENALE GRAFIKE, HAZU, Zagreb, 2016.
BUCHAREST INTERNATIONAL PRINT BIENNALE 2016, Bucharest, Rumunjska, 2016.
OSJEČKI MLADI GRAFIČARI, Galerija Studentskog centra, Zagreb (s Vesnom Gašpraić i Tamarom Meščić), 2015.
32.SALON MLADIH, Dom HDLU-a Zagreb, 2014.
8. EX YU KONKURS ZA GRAFIKU, Nacionalna galerija Beograd, Srbija, 2014.