ALTA BEZ MIRA | Krunoslav Dundović

ALTA BEZ MIRA (2017.)
grafičko-pjesnička mapa
Krunoslav Dundović i Anđelko Mrkonjić

SUSRETAN CRNOBIJELI LIKOPIS

Slovo lovi sliku, jer je ona prva počela. U početku bijaše, dakle, znak, a kad pokušavasmo odrediti mu značenje hvatali smo se za riječ, pa smo tu riječ onda prikivali slovima za podlogu. Zatim su neka slova stekla samostalnu vrijednost, oslobodila se obveze nametnuta prijenosa zadanog smisla, odrekla se služenja dogovorenome značenju, postavši i sama likom (ne još nužno i slikom). Tad je opet trebalo krenuti ispočetka, to olikovljeno slovo, načelno lišeno jednoznačnosti, valjalo je na drugi način opteretiti suznačenjima, pa ta razna značenja potom povezati u sustav, a taj sustav ograditi i zaokružiti slovima….

Vrtimo se u začaranome krugu, Vrzinom kolu, grizemo vlastiti rep beskonačne semioze. Po tko zna koji put suočavamo se paralelnim ukoričavanjem likovnih i pjesničkih radova, pokušavajući pronaći veze i afinitete između inače raznorodnih disciplina, odnosno barem neke od razloga njihova uspostavljenog druženja. U svakom pojedinačnom slučaju motivi mogu biti sasvim disparantni: od osobnog prijateljstva autora , preko generacijsko – programatskog manifestiranja, pa do osjećanja psihološke ili svjetonazorne srodnosti, što bi se očitovalo i u tekstualnom toku lirskoga iskaza i u kompozicijskoj određenosti likovnog kadra.

U slučaju grafičko-pjesničke mape Krunoslava Dundovića i Anđelka Mrkonjića ne vidimo načelnih srodnosti ni na estetskoj ili ”stilskoj” ravnini, ni na tipološkoj razini, ni u naraštajnoj blizin; veza je uspostavljena primarno u pripadnosti osječkom kulturnom krugu, te odgovarajućoj međusobnoj znatiželji prema tekovinama i iskustvima vrijednih suputnika. Ne ulazeći u meritum odluke o iniciranju ove suradnje, koja rezultira zajedništvom papirnatih im emanacija, moramo odmah pripomenuti kako Mrkonjić, kao stariji i već djelatno potvrđeniji, ima i stanovitu prednost amfibijskog usporednog kretanja između likovne i književne prakse, dok je mlađi Dundović upravo na pragu opravdane afirmacije po visokoj istančanosti i dosljednoj pročišćenosti svojih grafičkih listova.

Anđelko Mrkonjić se već desetljećima kreće područjima pjesništva i slikarstva. Najprije je stihovima nastojao fiksirati svoje mladenački buntovne doživljaje i uobličiti izraz utemeljen na arhaičnim, regionalnim i lapidarno ekspresivnim premisama. U slikarstvu je pak arhetipska viđenja kaptirao i uokviravao geometrijskim i minimalističkim rješenjima. Postupno je prešao na sintezu likovnih i grafičko-letrističkih svojstava, a poetske tekstove bazirao je na oniričkoj citatnosti ili pak na očuđujućoj preobrazbi gotovo birokratskog predloška. Korak dalje sastojao se u paralelizmu tekstualnog toka i njegova brisanja, negiranja, odnosno u stvaranju sasvim nove ideogramske kaligrafije. Ciklus ,,Alta i mira” nudi individualizirane hijeroglife (na temelju vlastitih inicijala A i M), trokutastu kombinatoriku crtopisima što polazi od kleeovskih stilizacija i morgensternovskih strofnih asocijacija, da bi došao do animalističke figurativnosti i radikalne autonomije otiska, tragova. Djelujući na brazdi neoavangardističkog senzibiliteta Anđelko odavno zaslužuje da ga ne prekrije sjena poznatijeg sličnousmjerenog Mrkonjića – Zvonimira, nego da se prepozna njegova individualna parcela svojevrsnog konkretizma i konceptualizma.

Već u prvim koracima Krunoslav Dundović pokazuje sasvim iznimnu metjersku spremu, s jedne strane, a otvorenost prema novijim medijima i načinima likovnog mišljenja i ekspanzije prema ambijentu, s druge. Međutim, ne želimo svesti naš pristup na pohvalu izrazitim mu tehničkim vještinama, nego iskazati kako i u okvirima tradicionalnog grafičkog lista on uspijeva predstaviti svoj kompleksni i duboki prostorni doživljaj. Naime, u suptilnoj igri svjetla i sjene, bridova i preljeva, pretapanja i lomova, naslućujemo dimenziju vremenitosti i otajnosti, začudnosti i izdvojenosti. Dundovićevi ,,Skriveni prostori” kao da na poseban način dijalogiziraju s ezoterijom davnih kultura, ali učestalošću trokutnih ili piramidalnih faseta kao da se na svoj način dodiruju i sa zagonetnošću Mrkonjićeve asocijativne hijeroglifike. Sretan susret dvojice crnobijelih majstora možda i nije bio sasvim slučajan, a svakako je znakovit.

Tonko Maroević

Predstavljanje grafičko-pjesničke mape ,,Alta bez mira”, VIII dani grafike, Muzeju likovnih umjetnosti Osijek, veljača 2018.